Biti žena u poslovnom svijetu
Moj život prije četiri godine..faks, izlasi, obitelj, prijatelji i tako u krug. Moj život prije dvije godine... posao, manje izlazaka, više obitelji, manje prijatelja. Moj život danas..jedna beba.
Veselim se za par mjeseci početi "hendlati" posao i majčinstvo te ću vam svakako pisati kako mi ide. Iako mi je i samoj teškoj povjerovati da sam u navedenoj ulozi, zapravo, osim što je izuzetno izazovna i sama po sebi prekrasna, u potpunosti je nadahnjujuća i zabavna.
No ovo nije post o tome. Ovo je post o mojim prvim poslovnim iskustvima, o ženama šefovima, o tome kako se izboriti za sebe iako je to ponekad sve, samo ne jednostavno te o traženju svog "mjesta pod suncem".
Svaki početak je težak
Kažu da je povijest najbolja učiteljica no kada ste u potrazi za prvim poslom, na papiru nema ništa. Samo prazan list koji tek treba biti ispunjen. Ne znate što očekivati i kako se uopće postaviti, čime se zadovoljiti a čime ne, kada je pametnije prešutjeti a kada izboriti se za sebe.
Prvi posao zapravo sam dobila dosta brzo. Nekoliko mjeseci nakon diplome. Bila sam jedna od onih sretnica koje su mogle raditi u struci. Iako bačena u vatru bez ikakvog prethodnog iskustva, sretna sam što sam prošla "sito i rešeto" jer mi je dalo samopouzdanje i znanje kakvo sigurno ne bi mogla steći da je situacija bila drugačija i da sam išla sitnim, ali sigurnim koracima. Ako ništa drugo, iskustvo sigurno ne bi došlo tako brzo. Sve strahove morala sam svladati hoću/neću a kada si bačen u vatru, zapravo i nemaš drugog izbora nego dati najbolje od sebe i dokazati se i drugima ali i sebi.
Šef sam po sebi zaslužuje poštovanje
Ili točnije, sama titula.
Već na samom startu susrela sam se sa ženom šefom i prošla ni manje ni više, nego upravo ono što sam imala prilike gledati u filmovima ili čitati u romanima. Bilo mi je zapanjujuće teško sporazumjeti se s njom. Otežavajuća okolnost bila je i činjenica da je dugo vremena živjela i radila vani što je rezultiralo njenim drugačijim izražavanjem i općenito načinom rada koji je malo tko od nas mogao shvatiti. I iako mi je bilo teško i nisam jednom isfrustrirana popravljala šminku u wc-u nakon emocionalnog sloma, nisam bila spremna dopustiti nikome da mi ruši samopouzdanje te želju i motivaciju koju sam imala.
Za vrijeme njenih nervoznih istupa i krivih optužbi, pokušati biti smirena i staložena svaki put, nije bilo jednostavno. Kad sve zbrojim i oduzmem, naš odnos zapravo i nije bio tako loš, bio je više toplo - hladan. Nekad bi se mogle u potpunost razumjeti i vrlo brzo sve dogovoriti. Čak smo počele ići i na piće zajedno gdje bi raspravljale o svemu i svačemu. Prva greška. Ne "prijateljuj" sa šefom. Uskoro sam se zbližila i sa kolegama te smo se počeli družiti i izvan radnog vremena.
Druga greška. Ne "prijateljuj" sa kolegama. Nemojte me shvatiti krivo, nema ništa loše u druženju s kolegama, ali treba znati razliku između prijateljstva i kolegijalnost. Ja ju očito nisam znala.
Prazan list počeo se popunjavati
Organizirala sam promocije, učila i vodila studentice, putovala po "Lijepoj našoj" i držala prezentacije, odrađivala intervjue i sl. Sudjelovala sam u izradi kampanja, pisala tekstove za web stranice i radila sve ono za što su nas na faksu pripremali.
Iako je veliki strah od nastupa bio dio mog bića o čemu sam vam pisala u prošlom postu, nevjerojatna mi je brzina kojom se to promijenilo. Ubrzo sam počela redovito držati prezentacije a spoznaja da sutradan pričam o naše brandu pred desetak nepoznatih ljudi više mi nije uzrokovala noćne more, ukoliko bi uopće i mogla zaspati večer prije. Znala sam materiju i to je ono što me vodilo.
Često sam radila praznicima, vikendima i radnim danima do dugo u noć no danas shvaćam da nikad nisam bila zadovoljnija. Spoznaja da nešto stvaraš i zarađuješ svoj novac bila je i više nego motivirajuća. A spoznaja da radiš ono što voliš i da na posao ne dolaziš s grčem u želucu bila je sve što sam ikada mogla poželjeti. O prvim pohvalama da i ne pričam. Svi su bili ponosni a ja...Ja sam shvatila da sam da se moja stranica velikom brzinom počela ispisivati.
Iako sam tada svojoj šefici zamjerala mnogo toga i često sam bila na rubu plača, danas sam joj zahvalna što me "rešetala" jer shvaćam da je to bio najbolji mogući put koji sam mogla proći.
Kakva su vaša iskustva s prvim poslovima/šefovima?
Veselim se za par mjeseci početi "hendlati" posao i majčinstvo te ću vam svakako pisati kako mi ide. Iako mi je i samoj teškoj povjerovati da sam u navedenoj ulozi, zapravo, osim što je izuzetno izazovna i sama po sebi prekrasna, u potpunosti je nadahnjujuća i zabavna.
No ovo nije post o tome. Ovo je post o mojim prvim poslovnim iskustvima, o ženama šefovima, o tome kako se izboriti za sebe iako je to ponekad sve, samo ne jednostavno te o traženju svog "mjesta pod suncem".
Svaki početak je težak
Kažu da je povijest najbolja učiteljica no kada ste u potrazi za prvim poslom, na papiru nema ništa. Samo prazan list koji tek treba biti ispunjen. Ne znate što očekivati i kako se uopće postaviti, čime se zadovoljiti a čime ne, kada je pametnije prešutjeti a kada izboriti se za sebe.
Prvi posao zapravo sam dobila dosta brzo. Nekoliko mjeseci nakon diplome. Bila sam jedna od onih sretnica koje su mogle raditi u struci. Iako bačena u vatru bez ikakvog prethodnog iskustva, sretna sam što sam prošla "sito i rešeto" jer mi je dalo samopouzdanje i znanje kakvo sigurno ne bi mogla steći da je situacija bila drugačija i da sam išla sitnim, ali sigurnim koracima. Ako ništa drugo, iskustvo sigurno ne bi došlo tako brzo. Sve strahove morala sam svladati hoću/neću a kada si bačen u vatru, zapravo i nemaš drugog izbora nego dati najbolje od sebe i dokazati se i drugima ali i sebi.
Šef sam po sebi zaslužuje poštovanje
Ili točnije, sama titula.
Već na samom startu susrela sam se sa ženom šefom i prošla ni manje ni više, nego upravo ono što sam imala prilike gledati u filmovima ili čitati u romanima. Bilo mi je zapanjujuće teško sporazumjeti se s njom. Otežavajuća okolnost bila je i činjenica da je dugo vremena živjela i radila vani što je rezultiralo njenim drugačijim izražavanjem i općenito načinom rada koji je malo tko od nas mogao shvatiti. I iako mi je bilo teško i nisam jednom isfrustrirana popravljala šminku u wc-u nakon emocionalnog sloma, nisam bila spremna dopustiti nikome da mi ruši samopouzdanje te želju i motivaciju koju sam imala.
Za vrijeme njenih nervoznih istupa i krivih optužbi, pokušati biti smirena i staložena svaki put, nije bilo jednostavno. Kad sve zbrojim i oduzmem, naš odnos zapravo i nije bio tako loš, bio je više toplo - hladan. Nekad bi se mogle u potpunost razumjeti i vrlo brzo sve dogovoriti. Čak smo počele ići i na piće zajedno gdje bi raspravljale o svemu i svačemu. Prva greška. Ne "prijateljuj" sa šefom. Uskoro sam se zbližila i sa kolegama te smo se počeli družiti i izvan radnog vremena.
Druga greška. Ne "prijateljuj" sa kolegama. Nemojte me shvatiti krivo, nema ništa loše u druženju s kolegama, ali treba znati razliku između prijateljstva i kolegijalnost. Ja ju očito nisam znala.
Prazan list počeo se popunjavati
Organizirala sam promocije, učila i vodila studentice, putovala po "Lijepoj našoj" i držala prezentacije, odrađivala intervjue i sl. Sudjelovala sam u izradi kampanja, pisala tekstove za web stranice i radila sve ono za što su nas na faksu pripremali.
Iako je veliki strah od nastupa bio dio mog bića o čemu sam vam pisala u prošlom postu, nevjerojatna mi je brzina kojom se to promijenilo. Ubrzo sam počela redovito držati prezentacije a spoznaja da sutradan pričam o naše brandu pred desetak nepoznatih ljudi više mi nije uzrokovala noćne more, ukoliko bi uopće i mogla zaspati večer prije. Znala sam materiju i to je ono što me vodilo.
Često sam radila praznicima, vikendima i radnim danima do dugo u noć no danas shvaćam da nikad nisam bila zadovoljnija. Spoznaja da nešto stvaraš i zarađuješ svoj novac bila je i više nego motivirajuća. A spoznaja da radiš ono što voliš i da na posao ne dolaziš s grčem u želucu bila je sve što sam ikada mogla poželjeti. O prvim pohvalama da i ne pričam. Svi su bili ponosni a ja...Ja sam shvatila da sam da se moja stranica velikom brzinom počela ispisivati.
Iako sam tada svojoj šefici zamjerala mnogo toga i često sam bila na rubu plača, danas sam joj zahvalna što me "rešetala" jer shvaćam da je to bio najbolji mogući put koji sam mogla proći.
Kakva su vaša iskustva s prvim poslovima/šefovima?
Primjedbe
Objavi komentar