Zašto želim pisati blog

Odlučila sam se za pisanje bloga jer...hm. U živoj komunikaciji nisam nikad bila pretjerano vješta, ali zato mi je oduvijek bilo jednostavnije sve staviti na papir (moderno Word) jer kako bi naša poznata izreka glasila, papir sve trpi (mislim, Word). I ne, ne slažem se da je to moto za proizvođače WC papira, kako bi jedan moj poznanik rekao. To je moto za ljude poput mene. A motivacije u današnje vrijeme nikad dosta. Evo, npr. Instagram mi je pun pomno spremljenih motivacijskih citata koji me spremno čekaju i vode kroz dan. I zaista, nema mi draže nego ujutro uz prvu kavu pročitati nešto toliko motivirajuće da sam do pet popodne u tom elementu. Onda mi opet zatreba doza. Možda sam se navukla na motivacijske citate?! Ima i toga, nisam čula, ali sigurna sam da ima.

No, već sam skrenula s teme. Da se vratimo...Zapravo, oduvijek volim piskarati...pjesme, priče, ljubavne, povijesne, ovakve, onakve. Ako bi pitali mog dragog, više od ičega volim pisati duge SMS-romane u kojima potanko objašnjavam sve svoje turbulentne emocije u nadi da će gospodin shvatiti bar pet posto onoga što je pjesnik htio reći (to se još nije dogodilo). Ne skretati s teme! 

Kao dijete, voljela sam pisati dnevnike. Joj, kad se sjetim, zapravo ne voljela, obožavala! No kako to već ide, dnevnik nikad ne možeš dovoljno dobro sakriti pa mi je s vremenom ta neiskrenost prema njima počela "ići na živce". Jeste li vi ikada lagali vlastiti dnevnik?

Svakako sam se uvijek veselila pisanju zadaćnica ili povratku nakon praznika u školske klupe, kada bi morali napisati sastavak o tome (da me ne shvatite krivo, veselila sam se pisanju sastavka, ne povratku u klupe nakon praznika!). S godinama sam počela razmišljati i o pisanju knjige, koja je na moje vlastito čudo, prije nekih mjesec dana, dovršena. Još uvijek spremno sjedi i čeka na mom USB-u kojeg držim u posebnom pretincu da ne bi netko slučajno naišao na njega pa onako iz čiste znatiželje išao pogledati što na njemu ima. Dobro, znam, pod ključem je. Svejedno, što je sigurno, sigurno je. Pitate se što čeka (knjiga, ne ja). Čeka ljeto, pa zimu, pa ljepše vrijeme ili bolja vremena... Zapravo ne, lažem. Čeka samopouzdanje (ja, ne knjiga). 

S obzirom da sam sklona gubiti stvari, nadam se samo da neću izgubiti USB pije nego dobiti samopouzdanje.

Samopouzdanje. Kažu da je glavni sastojak sretnog života. Pročitala sam dosta knjiga na tu temu. Mnoge od njih jamče bolje samopouzdanje u par koraka. No, kako sam do sad u životu naučila, ništa ne ide u par koraka. Bar meni. No, ako smo dovoljno ustrajni, polako se počnemo približavati svojim ciljevima. Vjerujem da sam na dobrom putu, čim tipkam ovo što tipkam. Kako god bilo, možda se s vremenom zaista i odlučim nešto poduzeti po pitanju te knjige (Word zapisa od 237 stranica). Neću vam odati ni temu ni naslov. Nemojte me pitati zašto.

Male ženske tajne (teme)

Ako malo proguglate savjete o pisanju bloga, pročitat ćete da bi svaki bloger trebao odabrati temu kojom će se baviti (to mi je već bilo malo teže).

Samo ime bloga može se poistovjetiti sa mnom koliko i sa svakom drugom ženom koja diše, ljubi i spava pod ovim nebom (dobro, obećala sam sama sebi da neću početi s tim srcedrapajućim lirskim opisima tipa noć-nebo-san-ljubav). Ok, nešto od toga ću svakako iskoristi npr. san. 

Blog sam zamislila kao malu žensku parlaonicu u kojoj raspravljam u početku sama sa sobom kasnije i sa svojim čitateljicama o svim sitnicama koje nama ženama život znače. Osim klasičnih lifestyle tema, posvetit ću se čitanju i preporukama dobrih knjiga te temama poput fizičkog i psihičkog zdravlja, rada na samopouzdanju te pobjeđivanju strahova.